Predstava kojoj se ne vjeruje

Revitalizirana komorna Scena 55 splitskog HNK nastavlja praksu postavljanja suvremenih domaćih autora pa je publika kao posljednji premijerni dramski naslov godine imala priliku pogledati dramu Anite Čeko Daleko je Kandahar u režiji Tee Alagić. Tekst, nagrađen Trećom nagradom Marin Držić 2021, već ima život izvan kazališta – kao radiodrama u režiji Mislava Brečića u produkciji HRT-a iz 2024. godine te kao dugometražni dokumentarac najavljen za 2027, sa scenarističkim i režijskim potpisom Anite Čeko.

Kandahar je priča o posljedicama rata za one koji nisu na bojištu, ispričana tijekom dvadesetak dana i smještena u kuhinji/blagovaonici dalmatinske obitelji koja iščekuje očev (Mijo Jurišić, prisutan glasom preko videa) povratak s ratišta na Bliskom istoku. Mater (Marija Šegvić) pod višestrukim je pritiskom koji ne popušta – preuzima sve roditeljske i kućanske dužnosti, pokušava razumjeti autodestruktivne mehanizme kćeri Luce (Nika Petrović) i sina Tonija (Luka Čerjan), dok joj jedino odraslo društvo u anksioznoj svakodnevici čini terminalno bolesna majka (Andrijana Vicković). Predstava skromnog trajanja od svega osamdeset minuta otvara niz tema prepoznatljivih suvremenim obiteljima: suočavanje sa smrtnošću roditelja, financijski pritisci, košmar adolescencije i, najsnažnije, žensko iskustvo polaganog brisanja sebe u brizi za druge.

Likovi se kreću scenom izgovarajući rečenice koje ne uspijevaju prijeći most do gledatelja / Snimio Milan Šabić

Upravo u liku Matere treba tražiti dramaturšku i emocionalnu os drame Anite Čeko – u liku žene koja, kada napokon sjedne i udahne, shvaća da želi biti sama sa sobom i pružiti „vlastitom živčanom sustavu mir, a tijelu nježnost“. Na njezinim leđima Anita Čeko balansira sve težine koje tekst otvara – njezina je Mater prije svega umorna i upravo se u umoru otvara prostor u kojem napokon uspijeva izgovoriti ono što misli; brana popusti, ograda olabavi, a riječi koje su do trenutak prije bile tiha pomisao bivaju izgovorene prvo sebi, zatim partneru, obitelji i, kad se kazališni zastor spusti, cijelom svijetu. Prigušena izvedba Marije Šegvić postepeno jača kako predstava odmiče, ali ne doseže točku pucanja kojoj doista vjerujemo. Njezina katarza ostavlja dojam privremenog ispada nakon kojeg se, vjerojatno, sve nastavlja po starom.

U liku Matere sadržan je i temeljni problem ove predstave: ovo je inscenacija kojoj ne vjerujem. Razloge tome ne treba tražiti u tekstu jer njemu uspijevam vjerovati, on sa mnom progovara i kada ga čitam i kada ga slušam kao radiodramu. No smještanje Kandahara na scenu drami ne donosi ništa suštinski novo niti je nadograđuje. Naprotiv, čini se da joj oduzima ono najvažnije. Zato nam Kandahar ostaje dalek. Zato mu ne vjerujem.

Režija Tee Alagić razočaravajuće je neinovativna. Smješteni u bezlično uredan interijer (Filip Triplat) i u ništa manje bezlične kostime (Maja Peruzović), likovi se kreću scenom izgovarajući rečenice koje ne uspijevaju prijeći most do gledatelja. U nastojanju da priča postane univerzalna, izgubilo se ono ljudsko i autentično, ono što kazalište čini živim – natruha greške. Svakodnevica ove obitelji, iako pod stalnom prijetnjom katastrofe, na sceni se otvara gotovo kao reklama. Ne osjećamo obiteljsku prošlost, ona je svedena na svega nekoliko neutralnih fotografija. Protok vremena sugeriran je projekcijom na zidu, ali i drugog i dvadeset drugog dana likovi su nam jednako daleki.

Likovi adolescenata i bake odigrani su uredno, a uredno su i režirani, odjeveni i postavljeni na scenu. Uredno viču kada treba vikati, uredno se i raspadaju. No učestale kontemplativne pauze postaju rezovi koji razotkrivaju mehanizam predstave – vidimo režijske upute i prepoznajemo autoričine namjere pa likovi, posljedično, ne uspijevaju autonomno prodisati na sceni.

Orson Welles jednom je napisao kako dio posla kritičara ponekad podrazumijeva izmišljanje reakcija na djela prema kojima ne osjećamo ništa – i rijetko sam se prepoznala u toj rečenici kao sada. Koliko god sam to željela, Daleko je Kandahar kod mene nije izazvao emociju niti me pratio nakon izlaska iz kazališta. Šteta, jer riječ je o drami koja u prostoru izostanka uspješno gradi svoj svijet, ali ga upravo na sceni – u pokušaju da ga učini vidljivim – i gubi.